Moj prvi Fleche 24h

cinelli max laserNoć i dan na biciklu non-stop. Svakakve slike prolaze glavom. Meni se ja stalno motala ova slika.

Fleche je 24-satna ekipna randonneurska vožnja. Izvodi se pod okriljem Audax Club Parisien, u skladu s pravilima tradicionalne priredbe Fleche Velocio, a jedanput godišnje:

·         Ekipu čine 3-5 članova odn. 3-5 bicikla.

·         Cilj svake ekipe je voziti zajedno 24 sata in u tom vremenu prevoziti čim veču razdaljinu.

·         Svaka ekipa si sama odabire trasu vožnje prema cilju priredbe.

·         Fleche nije utrka, nego randonnée s namjenom poticanja timskog duha, uživanja u vožnji i druženja svih sudionika priredbe.

Ta mi stvar baš i nije interesantna. I kad je izašel raspis, počeli su tračevi ko s kim ide. Da li sam bil upítan, pozvan, prozvan, neznam više, ali sam uskočil u »Team Croatia II«.- Iako, posle donesene odluke sam se grizel zakaj sam tak odlučil, jer ipak je ljepše doma spavati, nego noću bauljati po nepoznatom terenu.

Trasa je na kraju bila određena uglavnom kroz Posavinu. Zagreb – Jasenovac – Novska – Nova Gradiška – Slavonski Brod, natrag do Jasenovca – Hrvatska Dubica – Petrinja – Glina – Duga Resa – Bosanci  i cilj preko Kupe u Sloveniji u mjestašcu Zilje. Lijepi kraj uz Savu, pomislih. Ali glavna cesta za Slavonski Brod mi se ne dopada. Pa to je nekadašnja »Bratstvo i jedinstvo«, betonska.  Opet sve krivo, kak se je na kraju pokazalo.

Pripreme su mi bile preobilate, prekompleksne. Već treću godinu sastavljam bicikl za takvu nekakvu namjenu i predaleko sam otišel da bi odustal.

Uglavnom:

-mašina sa čeličnim okvirom, direkt varenim, bez spojnica

– pumpa na okviru, dugačka, za tjeranje kerova i pumpanje na min. 8 bara bez po muke

– upravljač široki i tanki za mogućnost prihvata svih nosača, držača, torbica, svjetiljki, zvonca, …..

– pedale SPD sa jednostranim kopčanjem, a druga strana flat za običnu obuću i »do dućana«

– cipele MTB sa spd prihvatom za lakše hodanje, nove, ganc nove

– mogućnost prihvata pakettregera i blatobrana

– gume tanke sa debelom gaznom površinom ( za fixie)

– obruči jaki i čvrsti (čak i previše)

– pogon compact, bez triple

– mjenjači Campagnolo

– držači bidona čelik sposobni nositi i litrene bidone

 

Prije nego završim priču, 90 % toga nije trebalo.  

Na upravljaču torba/torbica od 6 litara volumena – hrana i  mini alat. Zračnice 2 rezervne za šminku. Otraga konzolna torba na šipki sjedala istog volumena – za rezervnu odjeću. Bez ciklo kompa, bez ruksaka i praznih džepova. Novac, dokumenti i telefon u klik-torbici na lulici upravljača, taman pred nosom. Ručni sat na ljevoj ruci. Rezervna rasvjeta Knog u torbici, a glavna naprijed sa maksimalnih 1200 luxa. Previše. Nepotrebno. Barem ne po mjesečini i u grupi i na otvorenom prostoru. Možda za spust šumom…..

Startali smo u 17h iz zagrebačke Dubrave i lijeno se probijali Čulinečkom i kroz Resnik van grada prema Savi i Lonjskom polju. Odmah nakon prvih kilometara užas. Torba na upravljaču smeta upravljivosti. Doduše ima mjesta za ruke na gripovima, ali samo kad je ona prazna. Njezina težina dodatno ometa stabilnost i to značajno. Nema puštanja upravljača i zakopčavanja jakne u vožnji. Očito bude trebalo postati za svaku sitnicu.

Vrijeme sunčano i toplo, ali samo na otvorenom. U hladu je potpuno drugačije. No, nema veze. Ima se oprema, ali kaj onda sa kratkom opremom u rezervi?? Prva kontrola bijaše već  Jalševcu Nartskom nakon nepunih 18 km. Prerano za bilo kaj, barem meni. Dalje kreće vijuganje uz Savske zavoje, meandre. Totalno čudno. Nakon kojih 30 km pređenog puta se nađosmo skoro licem u lice sa Sljemenom, a idemo od njega. Sava ne teče, stoji. Nije bogznakaj, nekakva baruština. Drvene kuće su počele promicati kraj nas, u Posavini smo. Pred sam mrak se dokoturasmo do Siska. Morali smo prek prekopane ceste malo i preskakati do kontrolke na benzinskoj.Popismo kave, a tu je nestal i prvi od moja 2 sendviča iz Mlinara. Naravno, bil je dodatno obogaćen ekstra sirom i šarf trajnom salamom. Noć je pred nama i bilo bi dobronekaj pojesti,jer tko zna kad bude slijedeća prilika. Slijedi presvlačenje u »noćnu« opremu (bolje reći zimsku). Ovo je izgledalo kao kad zmija mjenja kožu. Mrak je, 20 je sati. Idemo. Temperatura naglo postaje ne baš ugodna, zahladilo pošteno. Izlazimo iz Siska prek Save i odmah desno dolje s glavne ceste prema nikamo, u divljinu, u nepoznato. Ionak je u mraku orijentacija nemoguća. Tek pomalo proviri u daljini dimnjak toplane ili čega već. Mrkla noć, nema naselja, nema kuća, samo Sava i žabe. Ne, ne krekeću. One urlaju, doslovno. Za poluditi. Tišinaaaaaa. Čak i ptice pjevaju. Halooo, usred noći. Da. OK. Ovo je priroda, zaštićena priroda, Lonjsko polje. Vedro, mjesečina, mjesec i zvjezde se ogledaju u Savi. Cesta loša i vijugava. Tek tolko da se nezna kam idemo, napred ili natrag. Nema veze, »kapetan« vodi. Nakon samo 30-tak km dođosmo u Čigoć, selo roda (i drvenih kuća). To je 2. Kontrolka u seoskom turizmu u drvenoj kući. Dobili smo čaja, malko se odmorili i vozi Miško. Glava mi puca od hladnoće. Nemam podkape, ostala u autu, valjda. Ali, sreća. Tihomir mi daje svoju, jer ima buff maramu. Ali ova podkapa je prava motoristička. Pokriva cijeli vrati i ima samo otvor za oči. Ju-huu. Meni je toplo. No, ne baš jako toplo, ali neda mi se nikaj gore staviti iako je već temperatura pala na 2 iznad nule. Dalje se probijamo kroz mrak. Tu i tam prolazimo kroz koje selo i svako malo nekom mjehur popusti od hladnoće i treba se prazniti. Nakon slijedećih 30 km kroz »tunel« pod prugom ulazimo u Jasenovac. Ponoć je. Čak i poneka spodoba baulja iz kafane. Kombi sa dugim svjetlima piči mi drito u oči. Blendam mu sa stroboskopskim dugim svjetlima koja »čiste« cestu pred sobom. Predaju se – interventni plavci J.  Hvatamo cestu za Novsku, civilizacija. Konačno fini asfalt. Čista uživancija, klizimo, mogli bi i zaspati. Prelazimo preko pruge Zg-Bg. Znači sad smo konačno na magistrali. Centar Novske. Prolazimo zatvorenu benzinsku koja bude KT u povratku. Skrećemo desno, smjer Slavonski Brod i ne stajemo. Samo klizimo dalje. Sami. Cesta prazna. Letimo. Il` je vjetar u leđa, il` je spust, nezna se. Noć je i totalni mrak van naselja. Mjesečina. A-ha, hladno je, jako. Stajemo kod crkve u Rajiću, valjda hercegovačko selo sudeć po imenu. A i obasjana ja crkva da se i s mjeseca vidi. Ima se za struju usred ničeg!  Ispred crkve i štenderi za bicikle, a i klupa za odmor uz zid, u zavjetrini od sjeverca. Kratki odmor i oblačenje dodatnog sloja ko ima. To znači da šuškavac ide gore na prastaru zimsku jaknu. Yes, sad je već toplo. Krećemo. Prsti zebu kad se opet navuku rukavice, ali nakratko, koji km samo. Noge ok, kičma ok, vrat zaštićen. Vrtimo dalje.  U Okučanima policijska patrola uz cestu. Dečki zaustavljaju, nije da spavaju u autu. Znači ipak nas netko pazi, nismo sami. Nova Gradiška, 5 skretanja desno i pet ljevo i tu negdje je KT na INA benzinskoj. Zinuli oni. Mi bili najavljeni, ali šef zaboravio…..OK dečki dali nam štambilje i dozvolili da se »grijemo«, ispišamo i posjedamo na podu kod njih. A pojaviše se i fina talijanska kola Inđijskih tablica: team car ekipe Bratstva i Jedinstva sa tehničkim direktorom iliti umorno smrznutim pratećim šoferom. Rukovasmo se, onak ko da jedan drugom izražavamo saučešće. Kaže, tu su moji za kojih pola sata.  Na toj INI popili najskuplju kavulju u papirnatoj šalici iz automata za 7 kuna i zajahali u noć, u tu mrzlu proljetnu noć. Opet mrak i hladnoća, selo za selom promiče ko na pokvarenom filmu. Gladi nema, umora ima. Možda i ne umora, ali težnje za spavanjem, jer mi je u to doba navika spavati. Konačno neka svjetla blješču. To su oni. SHS ekipa BiJ. Onak zakapuljačeni prepoznasmo se samo po biciklima, a ne po facama. Zaželismo si sreću. Vozi dalje. Nikad kraja ravnici. Od Gradiške do Broda par sati ravne ceste, ma ko broji. Batrina, Lužani, znam da smo blizu. A i tabla Županije Brodsko Posavske je odavno iza nas. Hura, skretanje, pa uspon prek nadvožnjaka. Petljancija oko autoceste i tu smo, benzinska, žuta? Tifon? Ma, kaj te briga. Dočekal nas je Tomislav, kapetanov frend. Četiri (4) je sata ujutro. 4:08 točnije. Kafić na benzinskoj ne radi, ali za ostale. Mi imamo privatan party. Sleeping party. Pobacasmo se svaki za svoj stol, a ja strateški do onog kod radijatora. I gle čuda, ovaj je vrući, grijje. Čaj i coca cola i razgovor sa domaćinom ili međusobni, onak u polu snu, bolimebrigakajmepitaš! Kapetan je ovo dobro osmislio. Vani sve puno raje iz autobusa, ami unutra ko u inkubatoru. Zbog njih dugo nisam mogel u miru ići na wc. Ipak, treba se skoncentrirati i na tu radnju. Pokret, već je 5. Tijelo se diže i već je spremno za vanjske uvjete, jer se odmah počinje tresti, drhtati, a još niti nisam van izašel. Kupujem najmanji paketić kikirikija i sipam ga u rezervoar na mehaničku preradu, kad već zubi sami od sebe klopočeju. Zbogom Tomo, do sljedeće prilike. Vraški je hladno, grize. Srećom je odmah nadvožnjak, pa se na tom usponu malo »zagrije«. Iza leđa se nazire nestanak mraka, u Japanu je već dan. Praskozorje je. Istim dosadnim putem vrtimo nazad. Svjetlost pak nadire svjetlosnom brzinom. Jutro je. Sunce izlazi. Yes, ide toplina. Rafalna stajanja zbog ispuštanja tekućine, jutro je i vrijeme za to. Umor se dodatno osjeća. Navlačimo se ko žvakaća. No, sunca nas trezni. Treba jesti, obnoviti energijske zalihe. Već je i 6 sati. Prve seoske pekare su otvorene. Nebudemo stali baš u prvoj, možda još nema friške robe, a i nema onog prepoznatljivog mirisa. Pa, nebumo baš niti u ovoj, ali mogli bi. Pala komanda: izdržite još 20 km do Gradiške. Tam se staje na burek. Hmm, maznem gel, prvi i zadnji. Nisam gladan, ali treba jesti. Pol 8 je. Nova Gradiška. Prva pekara bliže centru – stoj. Ne paše mi. Ne jede mi se. Najmanje tam neki burek. Neću. Svi kupuju i gute se zalogajima. Ja još neću. Ali, idem kupiti i nek mi zamota za van, za posle. Pekara fina, ima i vode na umivaoniku. Burek još finiji. Ma, najfiniji u galaksiji. Pojedem pola reda radi. Odličan. Pekara Anton. Sunce grije, pa skoro bude 8h. A preko puta pekare – terasa kafića. Zauzeli smo položaje na suncu. Pišanje i kava. A mogli bi i dalje, jer »tempus fugit«. Vrtimo pedale,sunce grije. Novska KT na INI nakon kojih 30 km posle onog bureka. Štambiljamo. Pol 10 je. Pojel ostatak bureka, paše još uvijek i opskrbil se slanim štapićima i Iso sport napitkom. Dosta, taman. U WC-u umivanje-paše. Idemo dalje, i tu smo se predugo protezali. Ali ne bunim se, ne juri mi se, ne obaram rekorde. Jasenovac je tu, nakon 10 minuta pedaliranja. Kameni cvijet stoji u usred livade bliže Savi. I kompozicija vlaka stoji na napuštenom peronu. Spomen na propale HDŽ-Hrvatske državne želejeznice. Most, veliki i široki sa dvije trake u jednom smjeru. Granica sa BiH je tu. Prešli smo Savu, ali ne i Unu. Ušće je nadomak. Uz Unu vozimo uzvodno ka zapadu prema Dubici. Novi nepoznati krajevi, novoosvojeni. Taljiganje. Na putokazu desno piše Sisak. To je za Sunju, makar mi se čini da je ravno za Petrinju bliže. Uspnemo se na »Col de Dubica«. Vruće je i slijedi skidanje kojeg sloja. No, još sam(smo) u dugoj opremi. Spust opušta, hladi, umiva. No, ne zadugo. Slijedi gruboasfaltna pretežno ravna dosadna duga crnosiva cesta. Svaki gura svojim tempom. Ne žuri mi se. Živo navlačenje. Umor potiho koči. A u stvari fali nam komanda, fali nam tempo, udaranje bubnjeva u ritmu okreta pedale. Čak je i počelo nekakvo naganjanje. Malo se načekavamo, malo ganjamo, nema ritma. Sunja. Uz prugu benzinska iz WWII i Konzum prek nje. Na menü-ju je sladoled. I voda iz flaše. Oko nas mješano društvo, neko muvanje bez reda. Valjda niko ne radi, subota je. Čiča kupuje jeftine cigare, a baba 2 kile krumpira. U životu nisam kupil krumpir u dućanu i nikad manje od 30 kg vreće. Čudan neki osjećaj, prošla vremena tu još nisu prošla. Mada su prošla i ona od ovog i ona od onog rata. Ajd vozi dalje. Dok se ja zapakiram i zajašem kromiranu mazgu, karbonci već odjuriše. Teren se je lagano zavalovio, počelo je lagano gore-dole. Konačno neka promjena, čak mi i ganjanje paše nakon one grbave ravnice. No, ubrzo stižemo do Moščenice i skretanja za Petrinju. Desno se vide dimnjaci, industrijski giganti Siska. Stajem na benzinskoj preko ceste, tek toliko da prekontroliram sanitarne uvjete i malo se umijem. Pičimo dalje. Slijedi duugi ravni ulazak u Petrinju. Gavrilović s desne strane djeluje sablasno prazno. Barem da bi mirisalo po pašteti. Uletismo na KT INA i kao poslušni vojnici predasmo kapetanu kartone na štambiljanje. Nek se on objašnjava s ovima unutra. Idemo odmah dalje u centar naći nekakvu prehranu. Dućani nam nisu atraktivni niti zanimljivi. Nekaj iz tanjura bi pasalo. No, nabasali točno pred pizzeriju prek parka i tu bacili sidro. Ime neznam,nije niti bitno. A-ha, »Lucija«. Terasa na pločniku, stolci visoki barski, ali sa naslonom. Dobar dojam, ipak.Lagano bacanje i zavaljavanje u položaj za odmor dok ne stigne klopa. Pica, pica, pica, pica, veelika pica. Neznam zakaj je ljude sram jesti veliku. Jel bi to bil šok za organizam, preveliki? Meni je bila presuha, kaj je je. Kore sam ostavil, možda hrane pajceke za Gavrilović. Palo je par telefonskih konzultacija o nekim postocima. Nisam puno kužil, sam da ne moram baš onih 512 odvoziti, nego postoje dozvoljena odstupanja. Pa rekoše još nekih 20-30 kilometara. Pokret, ajmo još to ftrgnuti, jer me ovo sidro (pizza) počelo vleči dole. Između Petrinje i Gline brdo. Brda. Valovi. Asfalt glatki i široki. Uspon taman za  intervale. Ali u nekom drugom životu i na drugom biciklu. Kraj divota, veri najs. Za vratiti se i ubiti to na 53 šajbi. Moj železni bicikl ide ko natovareni šleper. Ovi s malim picama u probavnom sustav nekak brže napreduju. Boli me briga kad znam da moramo stati u nekom dućanu za štambiljom dokazati dodatner kilometre od poslednje KT. Nakon toga slijedi spust,dva. Gušt. Kotači klize na spustu, tlo niti ne dodiruju. Ne stignu se niti okretati, nego se vrte unatraške ko kotači kočija u kaubojskom filmu. Glina. Park, centar sa dvije-tri terase, ulice sablasne ko pod uzbunom 91.  Zid! Nije kineski, zatvorski je.  Nema ljudi, ali ima tragova da su danas tu bili. Mjesto za prolupat. Još malo kalkulacije, još koji kilometar trebamo. Neda mi se više voziti, spori tempo me ubija. Tenk-spomenik Gornji Viduševac. Konačno kraj. Napravili smo dovoljno kilometara da uđemo u klasifikaciju. Olakšanje, ne moram više tjerati bicikl. No, i razočaranje, poveliko. Nismo došli do cilja da bi si makar jednu rundu popili sa kompletnim randonneurskim društvom. Kupim si litreni sok na benziskoj Lukoil, tik do tenka. Juice, slatka voda s okusom naranče. Pijuckam. Mrmljamo međusobno i čekamo naručeni prevoz iz Zagreba. Stiže Megane grandtour. Fina kola. Ali kad se unutra natovari 4+1 onda je to užas, živi užas. Najteži dio Flechea. Skučen i skvrčen, u polu grču meditiram i hvatam zraka. Opcija +, žena za volanom. Radije bi još biciklom do Zg, ali ipak razum nadvlada srce. Šuti i trpi. Imal sam osjećaj da me budu dvojica morali izvlačiti van. Čudan neki osjećaj voziti se u autu otraga i ne držati se za volan.

Hvala Borošima na gostoprimstvu, i suvozačima Kornélu, Siniši, Tihomiru i Tomislavu na suvožnji. Hvala na novom iskustvu.      Neno.