Izvješće: BRM Bjelovar 200

bj20015.06., subota, prikaz novih oprava na Bjelovarskom brevetu.

Rano jutro dok ostali spavaju, četvorica jahača su se motoriziranim prevozom zaputili preko Drave u Hrvatsku, u Bjelovar. Tamo nas je dočekalo društvo istomišljenika (nije trebal referendum), pa smo se složno i združno uputili na 200km vožnju. Svake pohvale vrijedna je nova trasa čiji su tijek a i konfiguracija pomno zamišljeni u svrhu oplemenjivanja ove već tradicionalne manifestacije, a koja se ne održava zbog Marije Terezije, nego je čisti festival biciklizma. Malo je falilo da bi se spojile Drava i Sava. Uglavnom, kroz srce Bilogore se najkraćim putem (i po dobrom asfaltu) došlo do Koprivnice, pa smo time i otkrili novi najkraći put do Bjelovara. KT1 je bila u Starigradu, a KT 2 već u Virju, kaj je čisto dobar odabir, jer kratke udaljenosti omogućuju dobru jurnjavu i češći, makar kratki odmor. A taj nam je zbog nadprosjećno visoke temperature bio i potreban, pogotovo, jer je ovo ipak bila 1. vrućinska daljinska vožnja, pa je organizmu trebalo više hlađenja. Do Popovače, KT3 je bilo predugo ničega, pa je narančasta ekipa ipak stala prije Čazme na hlađenju i uz osvježenje čekala 4. mušketira kojem je nepoznati počinitelj na KT2 nehotice mehanički sabotiral prevozno sredstvo. Tako osnaženi i pojačani sa 2. grupom krenusmo dalje preko valova Moslavine. U Popovači na KT4 je usljedilo grupiranje u svrhu obnove energije, a poradi skorog forsiranja Moslavačke gore. Stoga su pale posljednje zalihe čvrste hrane, a i pokoji bureki i pizze. Od tuda je većina pojedinaca sama ili u manjim skupinama napala Goru, jer se čini da bi u većoj grupi bilo premalo zraka. Srećom, sunce je smanjilo jačinu, sakrivši se iza valjda jedinog oblaka, pa je sam uspon bil normalno podnošljiv, bez potrebe za grizenjem špage. Dodatni (da li potrebni?) uspon na Garić grad je izveden u kombinaciji pješačko vozne tehnike za većinu sudionika, jer ipak trebalo je štambiljati na KT4. Slijedeća KT5 je bila nakon kojih 10-tak km u lokalnoj drumskoj kafani, pa je opet izvršena popuna tekućih zaliha. Pozvani smo da dojdemo opet, pa smatram da smo se dopali obema konobaricama. Ak nikaj drugo, Žućo je proglašen za najlepši bicikl. Od te točke smo do cilja vozili zajednički sa VŽ rando ekipom. Na cilju je bilo zaprav ono po kaj smo i došli. Ugodno društvo u kojem nitko ne nameće svoje  stavove (no, dobro, pokoji zagorec 🙂 možda) i dobra tekuća i čvrsta okrepa.