Report “Frankovka” 05.maj

800px-Großwarasdorf_(Ortstafel)

Sve je počelo puno prije, ali na 1. Maj sam ipak odlučil da doma odmaram. Naravno, zato se je trebalo kazniti za vikend i nakon uštimavanja i termina i kvoruma spala knjiga na 3 slova. Ali neka, odluka je pala za Gradišće

bilo ono Mađarsko ili Austrijsko. Ionak je to već jedna Europa. Stoga smo išli provjeriti kaj nas čeka i kak već stoljećima „naši“ tamo žive. Prava izvidnica za 06.srpanj.

Večer prije su se naručili sendviči u Mlinaru i to zato, jer „naši“ Čakovečki mlinovi ne rade na dan gospodnji.

Jutro svanulo, a budilica još ne zvoni. Čudno. U gradu mir. Prokleta baterija, baš se sad spraznila. Već je 6 a okupljanje je u 15 do 7. No, pol toga je spremno, a bicikli ionak u bazi čekaju kak i sendvići u Mlinaru.

Po dnevnoj zapovijedi su karbonci na redu, ali zbog kiše koja je već počela, odluka pada na krossera zbog blatobrana.

U Mlinaru osim sendvića uzimamo i kavu u cugamo lepo u autu ko drotovi u američkim filmovima. Kiša pada. Tomek se uzda u prognozu, a ja odmah ga spuštam na zemlju, jer sam ipak proučil radarsku sliku padavina. Put nas vodi na sjevero istok, izlazećem suncu u susret, ostavljajući kišu i crnilo iza leđa. Ipak, u Körmendu nailazimo na drugu kišu, onu koja je stigla odozgora. Pronalazimo „siguran“ parkplac. Brzo se pripremimo i gas po lokvama. Već je skoro pola 9.  Trasa nas odmah odvaja s glavne ceste i napredujemo na sjever kroz tipična panonska sela uz granicu prelazeći istu nebrojeno puta. Odmah se u daljini vidi sjena planinskog masiva  preko kojeg budemo išli natrag. Vau, kak je daleko. Dobar orijentir. Cesta glatka, uredna i ravna. Zbog lagano valovitog terena pogled ne doseže daleko okolo, samo naprijed. Slijedimo nekadašnju Željeznu zavjesu. Ukidanjem iste danas su  nekadašnji  poljski putevi  uređeni i asfaltirani. Ipak, priuštili smo si malo izvrsnog, austrijskog makadama, tek toliko da skratimo koji kilometar. Ubrzo naiđosmo i na 1. Hrvatsko selo u nizu, Petrovo Selo. Ono je kao jedno od zadnjih mjesta pripalo Ugarskoj tek u ljeto 1923. i to nakon raspada Austro-Ugarske i već odavna završenog i Mira u Trianonu i Sopronskog plebiscita i pobuna i razgraničenja. Novonastala Austrija ga je trampila za sela uz granicu kod Kisega.  Dalje, približivši se gorju, teren postaje lagano valovit. Pojaviše se vinogradi, a naselja su češća i samim time je zanimljivije. Ali se i pojavil prsni vjetar. Tempo prilagođavamo i uživamo u raznolikostima.

U 11h smo u Kisegu. Crkva zvoni. Zvoni ona tak u 11 od kolovoza 1532. kad je Nikola Jurišić otjeral onoga turka (ne Turka) vezira Ibrahima sa 80.000 Sulejmanovih vojnika  (glumi ga onaj Onur kaj je sa Šeherezadom došel  na blagajnu u Todorićevom Konzumu).

No, brzo razgledavši bisere arhitekture, dečki svratiše do Ibrahima(??) na kebab. Ja sam još bil fit-sit. After odmora krenusmo dalje kanjonom rijeke Güns do Austrije. Ušavši u Gradišće, odmah skrenusmo desno na sjever u Srednje Gradišće. Tu prestaju brda i šume, a počinje veliki valoviti ocean žutila uljane repice. Pogled seže daleko u Panoniju. Cesta talasa. Preko puste savezne ceste uletismo u Unterpullendorf / Donju Pulju. Selo od  450 pretežno hrvatskih duša. Kod crikve odmah upada u oko velikansko vazmeno jaje koje je dopremljeno iz Molvi,a oslikano tamo prema domaćim Puljanskim motivima. Njega je kupila za 4000 ojrof umirovljena učiteljica iz Volksschule i predsjednica folklornog društva Hajdenjaki i poklonila ga selu. Malo dalje, ispred Ogenjbranskog stana prava vatrogasna zabava sa Oliverom na razglas. Pa normalno, Dan vatrogastva je ! No, šibamo dalje, jer još moramo 2 sela obići. U Longitolju skrećemo preko  vala i dola do Šuševa di vidimo dvor koji je danas ustvari sala za svadbe. Gazda mora da je bil bogat, jer je u okolici najplodnija zemlja u Austriji. Krajnja točka Veliki Borištof, najhrvatskije selo je na puškomet. 13 od 16 duša su Hrvati. Čak se i u njihovoj Hauptschule cjelokupna nastava odvija na hrvatskom, a ne samo hrvatski kao jezik. Ali, jao. Nedjelja je. Iskonski hrvati su posle meše doma pri obedu i na cesti niti  pesa nema. Glavna okrepna točka, krčma, je taman pred nosom zaprta. Iako je do maločas bilo otvoreno za one koji idu mimo meše. Čak i  Kulturgemeinde KUGA je zaprta. Tu bu došel Oliver drugu subotu. No, nebumo ga čekali i pošto nismo nikaj hasnovali,  idemo natrag dalje. I opet kroz vatrogasnu zabavu, po valovitim hupserima kroz polja repica do doline Günsa. Tu krećemo kontra Köszega,uzvodno na zapad, odvojivši se ipak na stazu.  Otkrili smo da ona ikona bicikla na asfaltu označava tematske staze, koje ipak nekud vode (za razliku od naših) i izbjegavajuć pritom glavnu magistralnu cestu. Takvu oznaku na asfaltu barem nitko nemože ukrasti J i na nju se ne hvata magnet J. I tako nas staza dovede do jezerca podno dvorca Lockenhaus sagrađenog u 13. stoljeću. Nismo bili lijeni, već se donj uspnemo i uđosmo unutar zidina. Napravismo krug i bacismo oko . Dvoranu vitezova, sobu za mučenje, grobnicu obitelji Nadasdy, šišmiše,……..nismo stigli razgledati. Dolje u mjestu napunismo bidone za friškom vodovodnom vodom koja ionako pristiže s brdskih izvora. I tako mi krenusmo na narečeno brdo.  Prethodni odmor bijaše dobro tempiran, te penjanje i nije bilo ubitačno. Nakon kojih par kilometara, u šumi se ukaza toranj! Pravi, 31 m visoki drveni toranj sa stepenicama s obje strane. Uspon nek čeka. Odklepetasmo u sprintericama gore i bacismo oko na okolinu, Mađarska, Burgenland, Štajerska. Zanimljivo, toranj se nije njihal.  Dalje nastavismo pojačanim tempom, a i kišica je počela paduckati. Već od Grosvarasdorfa ju je najavljivala grmljavina u daljini. Ko zna do kad bi sprintali uphill, da se konačno nije pojavil prijevoj sa nezaobilaznim bikers barom.  Tu sklonismo konje i napojismo džokeje: Dra-cola, kava i……..mesnati Bacon burger. Kak kiša nije prestajala padati, a nismo imali mamu da dođe po nas, nabacismo šuškavce i pun gas niz brdo.Tirali do daske da se ipak malo mišići ugriju. I taman podno gore i kiša prestade. Pa da, spustili smo se u Južno Gradišće na „sunčanu“ stranu Geschriebensteina u Rechnitz. Varoš poznata po ničem dobru ili više po zlu neg` dobru. Stoga tražeć` to zlo ga  i jedva nađosmo, prikrivenog i (ne) označenog. Spomen područje pobijenim Židovima i to pred sam kraj onog Drugog rata. Neuspješno su iskorištavani za izgradnju Južnog zida koji se protezal od Malih Karpta do Mure i trebal je „štiti“ Reich od prodora Crvene Armije.  „Denkmal“ je izrađen kao multimedijalna prezentacija otisnuta na staklu ili na touch screenu na pola ukopanu u rovu, valjda onakvom kakav su morali izgraditi stradali. Gotovo sve njih su Njemci pokupili iz Mađarske, jer se sami Hortyjevi Mađari očito nisu dovoljno iskazali do njemačke okupacije u ožujku 1944. A naše Međimurje je tada bilo dio mađarske države, pa su tamo i „naši“ završili 44-te. Šteta da nije bilo vremena za sve to proučiti, barem pročitati. Dalje nastavismo plovidbu po glatkom, laganom valovitom oceanu žutila kroz još 2 „hrvatska“ sela, Čemba i Čajta do Eisenberga ili po našem do „Železne Gore“. Tu smo prešli (opet) graničnu rijeku Pinku koja se kroz neki kanjon u guštiku probila na istok, a mi nasred uspona prema drugoj stzrani Berga, skrenuli još gore, još uzbrdo u šumu. Tak cesta barem obilazi „Bundestrasse“.  I povrh svega toga stiže „isplata“ brdskog sprinta. Pogled s Eisenberga za 1.000.000 dolara prema jugoistoku, duboko u panonsku ravnicu.  Nema šume, čisti pogled dole, samo trsje. A oko nas sve jedan do drugog „bušenšanki“ iliti kleti. I čak su numerirane velikim rednim brojem, valjda da se nakon tolikih degustacija more lakše orijentirati na kojoj si stepenici kalvarijskog uspona. Lepi spust, ali sa oprezom i slalomom između kušača i nordijskih hodača. Samo kaj našim hodačima štapovi služe za rad ramena i torza, a ovima za ravnotežu. I tako nastavismo dalje ravnicom natrag prema ishodištu, samo kaj smo ovaj put išli zapadnom, austrijskom obalom riječice Pinke, po široj cesti i po (malo) boljem asfaltu. I baš kad „Čelični čovjek“ izusti pohvalu asfaltu, sustiže ga gumena kazna. No, pošto je ziher to doma uvježbaval zbog predstojećeg Svjetskog, vještinu brze izmjene zračnice je zorno prikazal u stvarnim uvjetima. Polako, pred kraj, počele su se štovati table naselja i redati se prolazni sprinterski ciljevi, onak za gušt, klinom na klin, nebuš ti mene….

Stigavši natrag pronađosmo  vozilo tam di je i ostalo sa svime na broju. Malo smo okrenuli pedale još po samom gradu Körmendu, kad smo već tu da ga i pogledamo. Osim socijalističkih ostataka, tu je ostal i veliki dvorac/palača  familije Batthyany –Strattmann koji su nekoć gospodarili krajem, a i danas žive i posjeduju dvorce. Ne samo ovaj, neg` i onaj u nedalekom Güssingu koji smo vizitirali pred mjesec dana, a i onaj spaljeni u Rechnitzu u kojem je „nazi krema“ partijala i streljala Židove iz zabave. Nakon 170 odpeljanih km i uskakanja u suhu obleku, lagano smo odkruizali kroz Mađarsku „nigdjezemsku“ na afterride espresso k Duški. Konačno civilizacija, auti na cesti. Ljudi po kafićima.

Do novih vožnji.